Ma tko ih ne bi volio, o Kairu s ljubavlju; vol 2.

Putopis by: Dino Džendžo

Prije nego su Egipćani čvrsto odlučili jurnuti u bolju budućnost, Kairo se smatrao jednim od najsigurnijih gradova na svijetu. Prolazio sam tim gradom u, doslovno, svako doba dana i niti u jednom trenutku nisam osjetio neku nelagodu u sigurnosnom smislu. Povremeno sam požalio za zimskom čamotinjom zagrebačkih ulica u jedanaest navečer. Znate ono kad gotovo nikog ne možeš sresti na cesti, a i ono malo što ih i vidiš nekako više voliš da su s druge strane… U Kairu toga nema, uvijek je hrpa ljudi oko tebe, ali vlada potpuna sigurnost i pozitiva. Jedini, časni i izuzetni izuzetak je prometna sigurnost. Odnosno potpuni izostanak iste. Negdje sam naletio na statistiku koja prikazuje gradove prema broju prometnih nesreća. Naravno da je Kairo bio na prvom mjestu u svijetu, jer drugačije teško da bih uopće pisao o ovome. Zaboravio sam točne brojeve, ali drugi na toj listi je imao gotovo dvostruko manji broj poginulih…

Prvih nekoliko putovanja sam pokušavao snimiti taj kaos, ne bih li prijateljima i poznanicima pokazao o čemu se radi. Nikada, ali nikada kamera to ne može zabilježiti. Isto tako smo nas nekoliko imali sitnu pakost kojom smo dočekivali ljude koji su nam se po prvi puta pridružili na putu u Egipat. Za njih smo čuvali suvozačko mjesto u kombiju i čekali smo koliko će dugo trebati da krene panično „kočenje“ ili neka druga aktivnost koja ukazuje na nelagodu prouzročenu prometom. Trenutni je rekord petnaestak metara do prvog uzvika i pitanja da što to vozač pokušava izvesti. Uistinu ništa, samo je u kružni tok ušao u suprotnom smjeru. Big deal i jak razlog za histeriju…

E, da, da se vratim na bijedan pokušaj opisa kaosa koji vlada na tim ulicama. Ukupno sam kroz period od sada preko pet godina u Kairu bio između trideset i četrdeset puta i u svom tom vremenu mislim da sam možda četiri do pet puta bio u automobilu koji je bio sam na cesti. No, niti tada vozač nije vozio mirno u svojoj traci, nego je bijela traka išla negdje sredinom automobila, a on bi pritisnuo svoju sirenu otprilike svakih desetak sekundi. Tko je god posjetio Kairo, vjerojatno će vrlo jednostavno u sjećanje dozvati konstantni bijeli šum automobilskih sirena koje vozači koriste neprekidno. One ne služe da kao kod nas steraš nekoga u rodno mjesto jer ti se ne sviđa način na koji on tumači prometne propise, nego je više način da svijetu obznaniš svoje postojanje. Cijeli taj prometni kaos je kolega iz Egipta prilično lakonski opisao kao činjenicu da je Egipat demokratska zemlja u kojoj svako ima potpuno pravo slobodno protumačiti prometne propise i da on apsolutno ne razumije što bi njega obavezivalo da staje na crveno svjetlo, ako se to njemu ne sviđa ili mu nije baš nešto aspektirano taj dan. Također je rastumačio upotrebu truba prilikom vožnje automobila, jer, za razliku od ostalih dijelova svijeta, u Egiptu automobili imaju gas direktno povezan sa trubom i ako ne potrube svako toliko, auto naprosto ne ide.

Dakle, ako ne postoji automobil bez trube, žmigavci i svjetla su potpuni lame i koriste ih samo totalni luzeri… Po noći se voziš s ugašenim svjetlima jer ti ista služe za blicanje, a ne za rasvjetu ceste. Kolega koji je isto živio neko vrijeme u Kairu objasnio je da je probao voziti bez svjetala i da je to uistinu fora, ali da ništa ne vidiš.

Sad kad sam donekle pokušao pojasniti kako to izgleda iz sigurnosti automobila, probajte zamisliti kako je pješacima… Prelaženje ceste predstavlja umjetnost koju se može usporediti s onim kad u cirkusu artisti stavljaju glavu u lavlje ralje. Nije potpuno bezopasno. Naime, ne postoje niti semafori niti pješački prijelazi. Onog momenta kad se odlučiti prijeći preko ceste, potrebno je samo odlučno napraviti korak unaprijed i never look back… Svako oklijevanje se kažnjava, jer vozači očekuju da ćeš ti ići svojim putem i oni će procijeniti da li će proći ispred ili iza tebe. To povremeno znači da ćeš doslovce na nosu osjetiti vjetrić netom prošlog automobila. U iznimnim situacijama čak i rukom pokazuješ da li da vozač prođe ispred ili iza tebe. Nakon nekog se vremena i na to navikneš, tako da smo znali prelaziti ulicu istovremeno pišući SMS-ove…

Imajući sve to u vidu, te samu veličinu grada, naravno da smo većim dijelom bili osuđeni na upotrebu taksija. E tek je to priča za sebe. Da, pravilno sam procijenio da će opisivanje tog predivnog grada zahtijevati nekoliko nastavaka, tako da će taksiji doći na redu u vol.3.

Do tada mi zdravo stojte i živili…


Komentiraj


cvarki_i caj

Pronađen lijek protiv netalentiranosti!!!

zapanjujuća pripovjest talentiranog hipstera

luk

Ovaj luk će vas rasplakati

potresna priča o guljenju i sitnom sjeckanju

natprirodno

Šok i vjeverica!

demonska opsjednutost u paštafažolu!!!

gljive

Na Sleme, na Sleme, na Sleme

noga vre sama bežiii

dan_miskaraca

Sretan vam dan muškaraca

ili kako postati seksi vampir

Kairo ulica 0

Ma tko ih ne bi volio, o Kairu s ljubavlju; vol 2.

Putopis by: Dino Džendžo

duga

Nakon kiše dolazi sunce

fajn lukavo se toga neko dosetil

franina i jurina

Hoćemo li ikad imati ulicu Bobija i Rudija?

Ili možda Muje i Hase?

piramida

Ma tko ih ne bi volio, o Kairu s ljubavlju; vol 1.

by: Dino Džendžo

tvebice

Namćor? Pa kaj!

piše: Renato Sopek