KOLUMNE

Ljeto u mom gradu

Ljeto u mom gradu

Sunce je konačno opet upeklo, priroda se zazelenila, ljudi su opušteniji, dani su dugi i to je to što se od ljeta obično i očekuje. O planiranju godišnjih odmora i odlaska na more drugom prilikom.

Koncertna sezona je u punom jeku, bendova ima kao u priči. Svako malo je nekakav koncert ili barem narodna veselica povodom nekog praznika, samo treba imati puno novaca za pogledati sve što su nam naši voljeni glazbenici pripremili ne bi li se mi, njihovi fanovi, čim bolje proveli, proveselili, zapjevali i zaplesali. A mora se nešto i pojesti i popiti, a to košta. I benzin je skup.

Kako ne bi ispalo da je po ljetu sve tako super i pre, sjetio sam se jedne zgode koju mi je nedavno pripovjedao jedan prijatelj. 
Naime, mladić i junak moje priče naoko je običan kompjuteraš. Ne onaj suhoparni, programer, dosadan i geek, već umjetnik kojemu kompjuter služi kao alat za iskaz njegovog genijalnog smisla za lijepo. Živi zdravim životom, jede voće, povrće, kuhano meso, ribu, jogurt i žitarice za doručak. Dvaput tjedno teretana. Kloni se svih poroka modernog doba, povremeno popije pivo i zapali cigaretu dvije, više zbog društva nego li mu to stvarno prija. Ne ostaje do kasno vani. 
Kako i dolikuje pravom i iskrenom ljubitelju kompjutera kojemu to nije samo posao već i jedan od mnogobrojnih hobija, živi povučenim i mirnim životom, ljubazan prema susjedima, uvijek pridrži vrata starijim gospodjama i mladim mamama, pristojno pozdravi i odzdravi. Ponekad privede kakvu mladicu željnu putenih cjelonoćnih užitaka koji se znaju nastaviti i drugi dan ali u diskreciji i maksimalnom poštovanju do mladih dama. Svakoj od njih priušti i zdrav te hranjiv doručak kako i dolikuje. Do tih granica se proteže njegova želja za ugoditi. Čovjek i gospodin samo takav.

Dobro situiran ali skroman, živi u jednoj od onih zgrada izgradjenih 80-ih godina prošlog stoljeća, koje su zamišljene kao male zajednice, sa dućanom, frizerajem, dvije do tri birtije, restoranom sa prosječnom ponudom i tetom u borosanama, povremeno brkatom. Sve prepuno zelenila, drveća, trave, cvijeće. Klupice u parku ispred zgrade, za stare po danu, mlade po noći. I ljuljačke za djecu
Bar je tako nekad bilo. Od doba kad su ti betonski monumenti izgradjeni cvijeća već odavno nema, ostali su trava i grmlje a od ljuljački noseća konstrukcija, hrdjava i klimava. Na klupicama već tradicionalno nedostaje pokoja daska. Ostala je i brkata konobarica osim što je borosane zamijenila nekom novom, neudobnijom obućom. Žali se da joj je šef tako naredio, jer da izgleda izazovnije a to gosti vole.

I tu smo došli do tih vražjih klupica. Pojavom dužih dana i toplijeg vremena na tim se klupicama u parkiću svakodnevno skupljaju starije gospodje, sredjene kao za operu ali i u trenirkama, kako kad. Usprkos svojem genijalnom umu, naš junak još nije dokučio uzorak njihovog izbora odjeće ali je primjetio da se nikad ne desi da jedna ima drugačiji outfit od ostalih. Čovjek bi po njima mogao mogao sat naštimati koliko su točne u svojim dolascima.
I tu one provode tih par sati u priči i veselju, razmjeni recepata i analizi boleština koje ih svakodnevno napadaju. Tu bi priči bio kraj kad ne bi bilo jednog detalja. Naime, svaka od njih sa sobom donese jednog malog psa, od onih pasmina koje svaki dan trebaju nove baterije jer one stare isprazne lajući bez božjeg razloga, nervirajući svekoliko žiteljstvo obližnjih zgrada. Pa tako i junaka moje priče.

Podnosi on već godinama buku u zgradi, susjede koji svako malo renoviraju kupaonice ili uživaju u divljem seksu pored otvorenih prozora pa čovjek ima dojam da se negdje snima pornić, podnosi i povremene motorističke utrke koje priredjuju mladići iz susjedstva, tutnjeći na svojim opakim skuterima od 63 kubika. Nadje se i poneki bubnjar ili pak djevojčica sa flautom ili melodikom.

Život ili bolje reći suživot u takvoj zajednici donosi i odredjene situacije na koje se jednostavno morate priviknuti ako ne mislite ispaliti na živce.
Ali ovi psi, to je bila kap koja je prelila čašu. Osim što su iz svega grla i bez božjeg razloga lajali jedan na drugog ili na sve što se u njihovoj blizini kretalo, dodatnu buku su stvarale i gospodje vlasnice tih hodajućih vreća buha neprestano ih pozivajući da se ne udaljavaju previše od njih. I tako svaki dan, par sati nesnosne buke koju ne zaustavlja ni zatvoreni prozor sa tri sloja stakla.

Kulturan i ljubazan kakav već je, odluči on jedno popodne otići do tih starijih dama te ih ljubazno upozoriti na problem s kojim se susreće i tom ih prilikom zamoliti ako bi mogle na koji dan promjeniti lokaciju svojih sjedeljki, jer pobogu park je velik, klupica je sijaset i nije nužno sjediti uvijek pod njegovim prozorom. A i promjena bi im godila, kakva god bila.
Pogledi s kojima se susreo ne mogu se opisati, uzavrela krv u naizgled finim starijim gospodjama udarila je ispod trajnih i pundji, bujice uvreda koja je krenula ne bi se posramila ni publika na stadionu. Vrištale su one, vrištali su njihovi krzneni prijatelji a javio se i pokoji susjed na prozoru, doduše, u obranu našeg mladca.

U tom se trenutku nešto prelomilo u njemu. Javila mu se želja za jednim kromiranim Desert Eaglom i dva puna spremnika, u glavi su mu proletjele slike razbacanih krvavih tjela, potoci krvi koja se lijepi po pundjama i trajnima, hodajuće vreće buha koje cvile i mole za milost. Količina okrutnosti koju je osjetio iznenadila ga je te istovremeno i uplašila, ljubaznog i staloženog kakav inače je, da se odlučio na povlačenje u maniri gentlemana, ostavljajući hordu razularenih, sad već sve samo ne kulturnih starijih dama, u njihovom ispadu bijesa.

Razmišljao je on duboko u noć o tom dogadjaju, razmišljao je i o ideji Desert Eagla ali nju je ubrzo odbacio kao glavnu iz jednostavnog razloga što još uvijek živimo u društvu gdje se za masakr, ma koliko se on ponekad činio opravdan, završava u zatvoru. A još je mlad, život je pred njim, tako da je ta opcije ostala za backup.

Briljantnost njegovog uma došla je do izražaja kad se sjetio spačke dostojne najboljih pošalica svjetskih blockbastera. Rano ujutro, poslije prve kave, zdjelice žitarica i voćnog jogurta zaputio se u obližnju trgovinu. Na polici gdje stoji med pažljivo je odabrao domaći, prirodni, livadni. Uzeo je dvije teglice od kile, platio gotovinom i krenuo put klupica u parku. Ležerno sjedeći na svakoj od njih, povremeno bi iz teglice izlio malo meda po klupici. I po drugoj. I trećoj. I po travi. Potrudio se pronaći i obližnji mravinjak. I mrave je počastio sa malo meda. Medom im je obilježio i put do klupica. Pametni su ti mravi, shvatili su u trenu. Kolone su krenule, desant iz obližnjeg mravinjaka u par minuta bio je gotov, klupice su bile okupirane. Vrijednim mravima pridružili su se i pripadnici raznoraznih puzajućih skupina kukaca te pokoja osa.

Ostalo je samo pričekati popodne. Ovaj put, sa osmjehom na licu stajao je na balkonu čekajući stare alapače i njihove ljubimce. Čak si je i cigaretu zapalio. Kad je bal nek je maskenbal.
Prvo su stigle tri glavne, istovremeno. Stare i slijepe kakve već znaju biti gospodje u godinama, sjele su svaka na svoju klupicu, započinjući razgovor svaka sa svojom temom. Ubrzo su stigle i ostale pripadnice ganga i zauzele poziciju za još jedno bučno popodne. Tu i tamo bi neka od njih mahnula rukom tjerajući “te dosadne ose”, povremeno se meškoljeći kao da ih nešto svrbi ili gricka po stražnjici. Da nešto nije u redu shvatile su kad su njihovi dlakavi ljubimci počeli lizati daske premazane medom. E, tad je nastala opća galama. Gospodje su vrištale, vreće buha su preplašene počele lajati, susjedi su se derali na sve njih, a naš je junak uz smješak andjela sve to promatrao polako završavajući i drugu cigaretu.

Nije dugo trajalo, starije su dame, uz salvu psovki i vrištanja shvatile tko je glavni krivac i njihov se gnjev usmjerio prema našem junaku koji im je uz smješak pokazao pola twiksa.
Za Desert Eagleom i dva puna spremnika, na kraju se pokazalo, nije bilo potrebe. Vrijedni su mravi još danima veselo, uz pjesmu i ples, uživali u, kako su oni mislili, daru s neba a stare su se gospodje odlučile za novu lokaciju, pače za drugi park u kvartu. Ravnoteža u Sili je opet bila uspostavljena.



Renato Sopek







Ljeto u mom gradu

Komentiraj